Evo nešto malo drugacije od mene.....
Pišem ti, tebi koji si daleko
Poletjele su misli poput usnulih ptica. Ne, nisam ih pokušao zaustaviti.
Kako misli naviru, tako proleti i ritam pjesme sa radija. Onako tiho jedva čujno, ali dovoljno da razaznam riječi : „Ljubav je rat, borba nježnosti i strasti, uživanja i bola.“
Dozvolite mi da jednom mladiću napišem pismo, onako pomalo nostalgično.
Onako kao što vojni oficiri pišu svojim gospođicama kada su u boju. Pa dobro, znam da nisam u boju ali razumite da je nedostajanje jednako. Udaljeni, razdvojeni, stalno u mislima, strah isti kao što onaj oficir ima da ne izgubi gospođicu, e pa taj isti strah imam i ja da ostanem bez njega, strah od gubitka!
Mladiću, kazat ću, mladiću sve tek počinje a mada ponekad izgleda da je kraj.
Ovdje se ne mijenja ništa, osim što je malo hladnije. Sve je spokojno.
Kada mislim na tebe i ja postajem spokojan a i toplina me obuzme, srce zalupa, a smiješak sam dođe onako neprimjetno se pojavi i zakrivi usne na gore. Ti si jedini koji je nahranio svu moju glad sa ono malo sreće i sna.
Kako misli naviru, tako proleti i miris, miris tvoje kože, tvoga tijela onako kroz vjetar.
Pitam se često da li sam dovoljno dobar prema tebi? Da li bi mogao dati više? Veoma mi je važno da si ti sretan, a izgleda da jesi. Ma nije ovo ispovijest, Ovo je gore nego molitva. Hiljadu puta od jutros te kao do sada volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam. Ovdje kod mene dani imaju ukus dosade, a noći ukus vina. Sva moja nježnost još na tvom pragu spava. Ti me sigurno razumiješ, siguran sam! Ponekada sam pijan, uplašen i prazan toliko uplašen da zaboli.
Ponekada gledam prijatelje dok me pitaju čemu se kesim ( onaj osmijeh koji ne mogu kontrolirat), ali keze se i oni. Majke mi, kao da znaju za nas.
Dalje zaista ne bih imao ništa više napisati. Ako je ljubav rat kao što u pjesmi kažu onda samo da ti javim da si mi ti najljepša medalja iz rata u kome želim zauvijek ostati.
Viktor
